
Mladog čovjeka oblikuje cjelokupna životna stvarnost. Ona na njega utiče svojom sveukupnošću. Čovjek je rezultat i slika sredine u kojoj živi.

Mladog čovjeka oblikuje cjelokupna životna stvarnost. Ona na njega utiče svojom sveukupnošću. Čovjek je rezultat i slika sredine u kojoj živi.

Tekbir! Allahu ekber! Riječi koje uvijek u meni probude najljepše osjećaje. Vjerske, nacionalne, patriotske. Podigla sam glavu prema nebu... Osjećala sam da imam krila i htjela sam poletjeti vrlo visoko da mi zauvijek pred očima ostane ova fascinantna slika. Slika jedinstva. Slika slobode. Slika jedinstvenog bošnjačkog naroda koji se konačno osvijestio i došao da podrži ovog velikog i hrabrog vođu! Borca na Allahovom putu. Borca za ljudska prava.

„Ja osjećam da povjetarac Milostivog dolazi od strane Hercegovine“. „Moja domovina je meni skupocjena, pa makar mi i nasilje činila, makar ja u njoj bio i gladan i bos.“

Smjena kolonizatora je najviše pogodila Bošnjake, koji se u opštem metežu i rascjepu između kulture i civilizacije koju su njegovali već pet vijekova i novog koncepta življenja po zapadnoevropskim mjerilima, nisu odmah snašli

“Modernizacijom” današnjeg svijeta kod žena je sve manja želja za rađanjem djece. Nakon drugog ili trećeg djeteta ona ne želi da se opterećuje time smatrajući da joj se ugrožava zdravstveno stanje, ali se javlja i bojaznost da neće imati mogućnosti da ih odgoji usljed slabijeg materijalnog stanja, zaboravljajući pritom da Onaj koji je dao život djetetu, propisao mu je i nafaku. Da su te konstatacije pogrešne uvjerila nas je Ramiza Bećović, koja je rodila i zajedno sa svojim suprugom, rahmetli Hamdijom Bećovićem, odgojila šesnaestoro zdrave i normalne djece, osam sinova i osam kćeri.

Dok se srdžba spremala da zabode oštrice duboko u moje srce, zaustavila sam je… Zar u srce u kojem je uvijek vladala ljubav. Ljubav prema Sandžaku, prema Bošnjacima! Ne želim ni da pomislim da drugačije može biti. Obuzima me osjećaj gorke pustoši, mira koji nije moj i nekog dalekog smisla, važnijeg od svega što živi znaju.

Čitala sam nedavno na netu ispovijest jedne starije žene koja priča o svojim roditeljima koji su puno radili i rijetko sa njom bili, ali koji su joj od djetinjstva pružali sve, tako da je bila prezasićena svim i svačim. Međutim, kaže, uvijek je osjećala da joj nešto fali i uvijek je tragala za tim. Sada u starosti osjetila je da joj je, zapravo, falila ljubav, toplina, pažnja. Kada sam o ovome razgovarala sa jednom mojom prijateljicom, rekla mi je: „Bože, ja uvijek tako stanem pa razmišljam: Radila sam, trčala za životom, pa hajde to, nego sam htjela da mi je u kući sve besprijekorno, te sam svaki drugi dan peglala tone veša, štirkala, a djecu samo mimogred ljubila i mazila. Danas su mi oni po svijetu... i crte lica sam im zaboravila. Stalno se pitam da li sam im dala dovoljno ljubavi. Da li sam im dovoljno govorila da ih volim. Da li sam ih držala u krilu koliko su htjeli ili koliko sam imala vremena? I plačem jer se bojim da nisam.“

Iščitavanje pedagoške literature i posjećivanje određenih sajtova mogu itekako pomoći roditeljima na putu pravilnog odgajanja svoje djece. Djeca čiji su roditelji strogi, ali često pokazuju ljubav, najbolje su pripremljena za život, pokazuje najnovije istraživanje
Za kratko vrijeme konstantnog rada postignuto je, uz Allahovu dž.š. pomoć, mnogo toga, a planira se još mnogo više. Dvije nove zgrade za Žensku medresu i jedna za Mušku samo su početak realizacije velikog projekta koji je garant opstanka muslimana na ovim prostorima.