Glas islama

Stav islama po ovom pitanju je jasan i glasi da niko nema pravo miješati se u Božje odredbe i da je svako dužan liječiti se. PITANJE: Da li je dozvoljeno da osoba koja boluje od teške (neizlječive)  bolesti  zatraži od ljekara da ubrza smrt, da bi na taj način skratila tegobe i muke koje joj ta bolest nanosi?
Da li je dozvoljeno ljekaru da takvom zahtjevu udovolji?

ODGOVOR: Uzvišeni Allah dž.š. je Onaj koji određuje šta će zadesiti čovjeka u toku njegovog života, određuje mu koliko će živjeti i kada će umrijeti. Sve što čovjeka zadesi u toku života nije ga moglo mimoići, a sve što ga mimoiđe nije ga moglo zadesiti, uključujući u to bolest i zdravlje.
Bolest i zdravlje su načini na koje Allah dž.š. iskušava ljude, da bi ih na osnovu toga nagradio ili kaznio. Međutim, mnogi to ne razumiju ili neće da razumiju, pa računaju da je život samo dok je čovjek zdrav i jak, da kada oslabi više i ne treba živjeti. Zato, kada ih zadesi bolest padnu u očaj, izgube nadu, posežu za svim raspoloživim sredstvima liječenja (dozvoljenim i zabranjenim), tek se tada sjete Allaha i svojih propusta u toku života, svojih grijeha koji ih pritiskaju, mole za milost i oprost, a ima i onih koji bi željeli da se sve to okonča, da se riješe muka, pa zato traže od ljekara da im muke skrati, da ih usmrti.
Neki danas ovakvu smrt nazivaju „ubistvo iz milosrđa“, a stručni naziv je eutanazija, a ona može biti aktivna ili pasivna. Aktivna je kada pacijent zatraži od ljekara da ga usmrti, a pasivna kada bolesnik odbija da uzima lijek koji mu ljekar propiše, te na taj način izazove pogoršanje svog stanja i na kraju smrt.                 
Stav islama po ovom pitanju je jasan i glasi da niko nema pravo miješati se u Božje odredbe i da je svako dužan liječiti se jer Poslanik a.s. kaže: „Allah dž.š. nije stvorio ni jednu bolest, a da joj nije dao lijeka“, što znači da nikakvo ubistvo, pa čak i ako je iz „milosrđa“, nije dozvoljeno. Nijedna bolest nije neizlječiva, samo što ljudi još uvijek za neke bolesti nisu lijek pronašli, ali to ne znači da ga neće pronaći. To znači da je haram tražiti od ljekara da ubrza smrt time što će pacijentu dati smrtonosnu injekciju.
Što se tiče odbijanja osobe da se liječi, strpljenja u bolesti, ono je dozvoljeno i ne spada u kategoriju ubistva, kao u prvom slučaju, zašta imamo potvrdu u primjerima iz života Resulullaha a.s. Prenosi se da je jedna žena bila bolesna i molila je Resulullaha a.s. da uputi Allahu dž.š. dovu da joj pomogne da ozdravi. Resulullah a.s. joj je rekao da ukoliko želi zaista da to učini, on će to učiniti, ali da joj je bolje da se strpi u bolesti, jer će joj Allah dž.š. oprostiti grijehe, pa je žena odabrala ovo drugo. Naravno, ovo ne znači da se ne treba liječiti, da je bolje bolovati i mučiti se, već znači da je to samo dozvoljeno, a liječenje je nešto našta nas i Resulullah a.s. podstiče kada kaže: „Liječite se, jer Allah nije stvorio bolest, a da joj nije dao lijeka.“
Eutanaziju danas ne dozvoljava većina svijeta, iako se pristalice eutanazije pozivaju na evropske konvencije o ljudskim pravima po kojim svaka osoba ima pravo na život, a to po njima podrazumijeva i pravo na smrt, što protivnici eutanazije ne prihvataju jer pomenute konvencije štite pravo na život, a ne na smrt.
Danas ima zemalja koje su pozitivno odgovorile na zahtjeve onih koji traže legalizaciju eutanazije. U nekim od njih se čak ni krivično ne odgovara za taj čin i da bi se on izvršio potrebno je samo mišljenje ljekara ili pristanak roditelja ukoliko se radi o bolesti maloljetnog djeteta.


PITANJE: Kakav je stav islama u pogledu transplantacije ljudskih organa?

ODGOVOR: Što se tiče mogućnosti uzimanja organa od osobe koja je preselila, razlikujemo tri situacije: prva - kada osoba u toku svog života oporuči da se nakon njene smrti njeni organi ili određeni organ može darovati onome kome je potreban; druga - kada osoba to ne učini (ne oporuči) u toku života i treća - kada osoba u toku svog života zabrani da se njeni organi nakon smrti  presađuju drugome.
U prvom slučaju, kada osoba u toku svog života oporuči da se nakon njene smrti može njen organ darovati drugoj osobi, nema nikakve smetnje, po mišljenju islamskih pravnika, da se to uradi, jer, kako smo prethodno rekli, ona je imala takvu mogućnost i u toku svog života, a pošto je preselila i ostavila takvu oporuka ona se je dužna ispoštovati.
U drugom slučaju je situacija drugačija, jer osoba nije oporučila da se njen organ daruje drugome, tako da se u ovom slučaju sve vraća na stav porodice umrlog, što znači da ako porodica umrlog bude saglasna i željna da pomogne nekome ko je u životnoj opasnosti, spasi život oboljeloj osobi, oni će to dozvoliti. Ukoliko ne, onda ih niko nema pravo na to prisiljavati.
U trećem slučaju, to jest kada osoba u toku svog života jasno kaže da se protivi da bilo koji njen organ bude uzet od nje da bi se presadio drugom, zabranjeno je to učiniti, bez obzira na stav porodice umrlog.
Naravno, stavovi koje smo iznijeli su podložni kritici. Neko se možda neće složiti ili će reći da se na ovaj način skrnavi tijelo umrle osobe ili se protivi hadisu Resulullaha a.s. u kojem kaže da onaj koji slomi kost umrlom kao da je slomio kost živom i slično, međutim, činjenica je da se time čini veliki humani gest, a to je spašavanje života osobi kojoj nema drugog načina da preživi, ili nastavi normalan život.
Takođe, potrebno je da se presađivanje i uzimanje organa obavi stručno, na najbolji mogući način, od strane stručnog medicinskog lica, koje taj isti postupak čini i sa živima, tako da nije na mjestu prigovor da se skrnavi tijelo umrlog.
Pomenuta dozvola transplantacije organa je uvjetovana, kako smo već naveli, da: ako se radi o živoj osobi koja daruje svoj organ, time ne ugrožava svoje zdravlje; ako se radi o oboljeloj osobi njeni vitalni organi se ne uzimaju sve dok se ne konstatuje smrt od strane ljekara, tako da smrt ne nastupa zbog uzimanja nekog njenog organa; da se organi daruju od strane davaoca ili porodice bez traženja materijalne nadoknade; da se čitav postupak odvija potpuno javno i transparentno, tako da ne postoji nikakva mogućnost zloupotreba, poput preprodaje i trgovine ljudskim organima.
Ukoliko se pomenuti uslovi ne ispune, ili postoji opasnost od zloupotrebe i učestvovanje u trgovini ljudskim organima, čitav postupak se smatra strogo zabranjenim, tako da je učestvovanje u njemu haram.

MUFTIJA Rešad-ef. PLOJOVIĆ