Tekbir! Allahu ekber! Riječi koje uvijek u meni probude najljepše osjećaje. Vjerske, nacionalne, patriotske. Podigla sam glavu prema nebu... Osjećala sam da imam krila i htjela sam poletjeti vrlo visoko da mi zauvijek pred očima ostane ova fascinantna slika. Slika jedinstva. Slika slobode. Slika jedinstvenog bošnjačkog naroda koji se konačno osvijestio i došao da podrži ovog velikog i hrabrog vođu! Borca na Allahovom putu. Borca za ljudska prava.
Previše bih bila sebična ako ove osjećaje ne podijelim sa vama. Ne mogu ih zadržati samo za sebe. Dok sam gledala nebo, taj simbol mira i slobode, dok sam zahvaljivala Allahu, kapnula me je... Znala sam! Znala sam da je Gospodar moj, Veličanstveni i Plemeniti, zadovoljan! Obavijestila me je o tome ta kapljica kiše, koja je našla skrovište na mom desnom odrazu. Radosnica se vise nije mogla skriti, krenula je i stopila sa ovom kapljicom kiše... Ah, a imale su o čemu razgovarati.
Ovaj osjećaj ne zaslužuje komentare, zaslužuje romane koji bi ga mogli makar prikazati, ali nikada u potpunosti opisati. Ovo se jednostavno moralo doživjeti. Ovo se čekalo dvije decenije. Za ovo je mnogo žrtve podnijeto. Za ovaj trenutak. Trenutak slobode bošnjačkog naroda koji je vapio za njom. Više nego žedni u pustinji, više nego izgubljeno dijete za majkom, više nego bolesnik na samrtnoj postelji za olakšanjem... Više od svega!
Sutra će početi novi život za sve nas, ako Bog da. Sutra će Sunce ponovo zasijati nad Sandžakom. Allahu ekber! Tekbiri i dalje odjekuju Novim Pazarom. Svi su tu... Hiljade ljudi. Neka lica su sasvim nepoznata, prvi put ih vidim, ali ne osjećam i ne doživljavam ih tako. Kao da ih znam cijelog života. Pred očima je treperila jedna jedinstvena slika. Nikada je niko nije vidio u stvarnosti. Niko. Čak ni ja. Ali ona je plod moje mašte. Svi Bošnjaci, jedan do drugoga... SVI! Kao ashabi u vrijeme Resulallaha s.a.w.s... Bože, koliko je samo neopisiv osjećaj da smo ponovo slobodan narod! Koliko je samo uzbuđenih duša večeras.
Simbolika kiše je ojačala moje ubjeđenje! Nikada nećemo odustati, moj najvoljeniji narode, htjela sam vrisnuti na sav glas. Nikada nećemo zaboraviti sva ona mrtva tijela koja danima ležahu pored puta! To nije zato što smo zlopamtila, makar to je poznato narodu, već ako zaboravimo - ista nas sudbina čeka. Nećemo više dozvoliti nikada da budemo nesretan narod u ovoj državi samo zato što jedan ili dva čovjeka tako žele!
Kiša je lila sa svih strana... Hvala ti, Gospodaru! Hvala ti što si me učinio Bošnjakom! Najizdržljiviji i najhrabriji narod!
Sumnji nije bilo više mjesta! Otjerah je sa trga velikog Gazi Isa-bega! Znala sam da je pobjeda blizu... Bože, hvala Ti što ponovo ugledasmo svjetlost.
Od Saraja bio veći,
Bio put ka pravoj sreći,
Sve je malo što ću reći,
Vječno u srcu Sandžak moj...
Aida RAŠLJANIN
| < Prethodna | Sljedeća > |
|---|
