Glas islama

Dozvola za transplataciju organa je uvjetovana uslovima koji se moraju ispuniti. Ukoliko se pomenuti uslovi ne ispune, ili postoji opasnost od zloupotrebe i učestvovanja u trgovini ljudskim organima, čitav postupak se smatra strogo zabranjenim, tako da je učestvovanje u njemu haram. PITANJE: Da li je po islamu dozvoljeno zavještanje organa nakon smrti?

ODGOVOR: Pitanje zavještanja i transplantacije organa jeste jedno od pitanja koje je posebno aktuelizirano u našem vremenu. Stoga je dužnost islamske uleme da jasno izrazi stavove u tom pogledu kako bi muslimani koji žive u različitim sredinama znali kako da se odnose po ovom pitanju.
Opšte je poznato da je islam vjera humanosti, međusobnog potpomaganja, kako kaže Uzvišeni: „I potpomažite se u bogobojaznosti i dobročinstvu, a nemojte u grijehu i neprijateljstvu...“
Jedan od najvećih oblika humanosti i dobročinstva jeste pomoći osobi koja je narušenog zdravlja da ozdravi i normalizuje život.
Zato je ne samo dozvoljeno, već i preporučeno da osoba u toku svog života, koja ima mogućnosti da pomogne onome kome je pomoć potrebna, to i učini, to jest daruje oboljelom neki od svojih organa, ukoliko se to neće negativno odraziti na njen život i zdravlje, bilo da se radi o nekome ko je od bliže ili dalje rodbine, ili se radi o osobi kojoj je pomoć potrebna, a nije nikakav rod davaocu.
Što se tiče mogućnosti uzimanja organa od osobe koja je preselila, tu razlikujemo tri situacije: prva, kada osoba u toku svog života oporuči da se nakon njene smrti njeni organi ili određeni organ može darovati onome kome je potreban; druga, kada osoba to ne učini (ne oporuči) u toku života i treća, kada osoba u toku svog života zabrani da se njeni organi nakon smrti  presađuju drugome.
U prvom slučaju, kada osoba u toku svog života oporuči da se nakon njene smrti može njen organ darovati drugoj osobi, nema nikakve smetnje da se to uradi jer, kako smo prethodno rekli, ona je imala takvu mogućnost i u toku svog života, a pošto je preselila i ostavila takvu oporuka ona se mora ispoštovati.
U drugom slučaju je situacija malo drugačija, jer osoba nije oporučila da se njen organ daruje drugom, tako da se u ovom slučaju sve vraća na stav porodice umrlog, što znači da ako porodica umrlog bude saglasna i voljna da pomogne nekome ko je u životnoj opasnosti, spasi život oboljeloj osobi, oni će to dozvoliti. Ukoliko ne, onda ih niko nema pravo na to prisiljavati.
U trećem slučaju, dakle, kada osoba u toku svog života jasno kaže da se protivi da bilo koji njen organ bude uzet da bi se presadio drugom, zabranjeno je to učiniti, bez obzira na stav porodice umrlog.
Naravno, stavovi koje smo iznijeli su podložni kritici. Neko se možda neće složiti ili će reći da se na ovaj način skrnavi tijelo umrle osobe ili se protivi hadisu Resulullaha a.s. u kojem kaže da onaj koji slomi kost umrlom kao da je slomio kost živom i slično, međutim, činjenica je da se time čini jedan veliki humani gest, a to je spašavanje života osobi kojoj nema drugog načina da preživi ili nastavi normalan život.
Takođe, potrebno je da se uzimanje i presađivanje organa obavi stručno, na najbolji mogući način, od strane stručnog medicinskog tima ili lica koje taj isti postupak čini i sa živima, tako da nije na mjestu prigovor da se skrnavi tijelo umrlog.
Pomenuta dozvola transplantacije organa je uslovljena, kako smo već naveli, da:
1. ako se radi o živoj osobi koja daruje svoj organ time ne ugrožava svoje zdravlje;
2. ako se radi o oboljeloj osobi njeni vitalni organi se ne uzimaju sve dok se ne konstatuje smrt od strane ljekara, tako da smrt ne nastupa zbog uzimanja njenog organa;
3. da se organi daruju od strane davaoca ili porodice bez traženja materijalne nadoknade;
4.  da se prilikom uzimanja organa od osobe koja je preselila vodi računa o svetosti ljudskog tijela, to jest da se ono ne skrnavi i da se uzimanje vrši na human način;
5. da se čitav postupak odvija potpuno javno i transparentno tako da ne postoji nikakva mogućnost zloupotreba, poput preprodaje i trgovine ljudskim organima.
Ukoliko se pomenuti uslovi ne ispune, ili postoji opasnost od zloupotrebe i učestvovanja u trgovini ljudskim organima, čitav postupak se smatra strogo zabranjenim, tako da je učestvovanje u njemu haram.

PITANJE: Koliki je broj proizvođača hrane sa prostora Sandžaka koji u procesu proizvodnje primjenjuju Halal standard?

ODGOVOR: Sertificiranje halal standardom je proces koji je tek započeo i on treba da zaživi, kako na prostoru Sandžaka, tako i na ostalom prostoru naše države. Podaci kojima raspolažemo ukazuju da je broj onih koji su krenuli putem implementacije Halal standarda veoma mali. Razlog tome jeste veoma slaba svijest proizvođača, ali i potrošača, jer sigurno je da će proizvođači krenuti putem primjene Halal standarda onda kada to budu zahtijevali potrošači. Sve dok je potrošačima, to jest nama muslimanima koji trabamo voditi računa o halalu i haramu, svejedno da li jedemo čistu hranu, to jest halal, ili nečistu, to jest onu koja sadrži sastojke zbog kojih se smatra haramom, ne možemo kriviti proizvođače hrane, jer stvarna primjena Halal standarda znači promjenu mnogih stvari u procesu proizvodnje, što znači dodatno izlaganje troškovima. Halal standard se ne dobija, kako neki proizvođači sa našeg prostora smatraju i čine, potvrdom koju neko izdaje, a koja se kupuje za novac. Takva potvrda u suštini nema nikakvu vrijednost, ona predstavlja izigravanje sa vjerskim propisima, obmanu i laž potrošačima, koje natpis “halal” treba privući, a suštinski ne znači ništa.
Islamska zajednica je formirala Agenciju za sertificiranje halal kvaliteta, koja je sklopila sporazum sa istoimenom Agencijom Rijaseta IZ-e u BiH, koja već duže vrijeme radi na pomenutim poslovima, koja je napredovala u svom radu i ima tim stručnjaka u toj oblasti. Međutim, pošto živimo u državi gdje se muslimanima i Islamskoj zajednici, sa nivoa vlasti, pokušavaju omalovažiti, relativizirati i diskreditovati svi projekti od značaja, isto se desilo i sa ovim. Dežurne ahmedije iz Bajrakli džamije, uz podršku nekih naših lokalnih, po službenoj dužnosti su formirale agenciju sa sličnim imenom, koja prodaje potvrde zainteresovanima, time obezbjeđujući sredstva za svoj rad na polju gušenja razvoja Islamske zajednice i muslimana. Naravno, to nije ključni krivac za mali broj sertifikovanih proizvoda u našoj regiji i državi, već ključni krivac smo mi, to jest muslimani koji ne vode računa o onome šta koriste u svojoj ishrani. Kada se promijeni naša svijest i kada budemo zahtijevali samo čistu hranu, povećat će se broj proizvođača koji će primijeniti Halal standard.

Rešad-ef. PLOJOVIĆ