Riječ misionarstvo potiče od latinske riječi „missio“, a etimološko značenje ove riječi jeste: dužnost, obaveza ili neko ko je zadužen za obavljanje određenog posla. Međutim, terminološko značenje ove riječi je pozivati nekoga u vjeru. Misionar je, dakle, ona osoba koja poziva u vjeru. Riječ misionar koristi se za sve one koji pozivaju u vjeru, s tim što se ovaj termin danas isključivo koristi za osobe koje pozivaju u kršćanstvo. Razlog što se termin misionarstvo isključivo dovodi u vezu sa kršćanstvom je to što se u Novom Zavjetu (Indžilu) upotrebljava riječ misionarstvo.
Krajnji cilj misionara je da cio svijet prihvati kršćanstvo. Ali prije ostvarenja ovih konačnih ciljeva postoje planovi za zajednice koje su kršćanske i one zajednice koje nisu kršćanske. Što se tiče naroda i država pripadnika kršćanske vjeroispovijesti krajnji cilj je održati jedinstvo, zapadnu kulturu proširiti širom svijeta i na taj način uspostaviti vlast nad cijelom svijetom.
Što se tiče zajednica koje nisu kršćanske vjeroispovijesti, krajnji cilj je da se tim zajednicama preko misionarstva nametne kršćanstvo i one prihvate kršćansku religiju. Ali, ako je ovo nemoguće, onda takve zajednice treba udaljiti od svojih religija, unijeti im sumnju u njihovo vjerovanje, a generacije poslije njih odvratiti do svog vjerovanja i usmjeriti ka kršćanstvu.
Istorijski periodi misionarstva i ciljevi
U istoriji misionarstva metode koje koriste misionari za postizanje krajnjeg cilja možemo podijeliti u sedam perioda:
1. Od 33-100. godine, period havarijuna
2. Od 100- 800, period formiranja Crkve
3. Od 800-1500, period Srednjeg vijeka
4. Od 1500-1650, period reformi
5. Od 1650-1793, period poslije reformi
6. Od 1793-1965, period Modernog doba
7. Poslije 1965., period dijaloga.
Upoznavanje kršćana sa islamom je krenulo početkom osmog stoljeća. Na početku kršćani na religiju islam i njene pripadnike muslimane nisu gledali kao na opasnost. Od trenutka kada se islam počeo širiti u mjestima gdje je populacija stanovništva bila većinski kršćanska, te postajao sve uticajniji u tim mjestima, kršćani su počeli da na islam i muslimane gledaju sa mržnjom i neprijateljstvom, a ujedno su za njih počeli postajati neprijatelji. Period Srednjeg vijeka je upravo i obilježen napadima kršćana koji su htjeli sabljom uništiti islam i muslimane. Zbog toga su i poveli mnogo krstaških ratova, ali u tome nisu bili uspješni.
Kada su shvatili da se islam ne može uništiti sabljom i silom, onda su se, u periodu od 1500. do 1793. godine, počeli osnivati pokreti za uništavanje muslimana i islama iznutra. U ovom periodu misionari su počeli da pojačavaju svoje aktivnosti širom svijeta.
Od 1793. pa sve do 1965. godine je period špijuniranja islamskog svijeta. U ovom razdoblju pravljeni su različiti planovi, kao na primjer kako da se uništi Osmanlijsko carstvo kao najveća sila tog perioda, koje je bilo i simbol islama i muslimana. Posebnu važnost ovim projektima posvetile su misionarske organizacije iz Londona. Misionari su svoje interese ostvarivali i putem kolonizacije. Za to najbolji primjer su nam riječi prvog kenijskog premijera Džomoa Kenijate o ciljevima misionara: „Kada su misionari došli u našu zemlju u njihovim rukama bila je Biblija, a u našim rukama zemlja. Naučili su nas da zatvorenih očiju upućujemo molitve. Ali kada smo otvorili oči Biblija je bila u našim rukama, a zemlja u njihovim.“
Ovo do sada pomenuto bile su metode koje su primjenjivali kršćanski misionari u prvih šest perioda. Ali treba istaći da i dalje nisu odustali od ovih metoda, koje smo naveli, pa i danas pokušavaju neke od njih da sprovedu u praksu.
Misionarstvo i dijalog
Međutim, od 1965. godine naovamo Crkva je počela koristiti sve više termin dijalog. Na Drugom koncilu u Vatikanu donijeta je odluka da Crkva ne smije da se odrekne misionarstva, a put preko koga će se trasirati misionarstvo će biti dijalog između religija. Ako se dobro zna da su kršćani isključivi u svojim pravcima (katoličanstvo, protestantizam, pravoslavlje...) i ne iskazuju međusobnu toleranciju, onda je zaista za analizu prijedlog dijaloga preko koga se treba iskazati tolerancija i ljubav prema muslimanima i islamu. J.B. Tejlor u svojoj izjavi kaže sljedeće: „Kod muslimana se aktivnosti misionarstva mogu povećati tako što će im se ukazati na važnost dijaloga. Dakle, dijalog nije alternativa misionarstva, već je pravo misionarstvo koje odgovara uslovima i metodama misionarstva.“
Na osnovu ove izjave možemo uočiti da je poziv na dijalog neiskren i to je samo jedna od taktika misionarstva. Dakle, poziv na miroljubivost i dijalog je samo maska koju koriste kako bi sakrili svoju mržnju. Misionari uporno brane tezu širenja mira u svijetu, bratstva, miroljubivosti i tolerancije, ali činjenica je da su mjesta gdje pretežno žive muslimani izložena raznim smutnjama, podjelama i sukobima gdje je, bez sumnje, umiješan prst misionara. Dobro znamo da je Osmanlijska država srušena zahvaljujući ovakvom licemjerju. Pa i danas, ako pogledamo islamski svijet vidjet ćemo da u sunitsko-šiitskim raspravama i razdorima bitnu ulogu igraju misionari.
Što se tiče razloga zašto su misionari ovoliko uspješni u unošenju smutnje među muslimanima, on leži u tome da, prije nego što odu u državu gdje će sprovoditi aktivnosti misionarstva, dobro prostudiraju religiju, socijalni i kulturni život dotične države. Jer pronicljivi učenici, koji su odabrani za ovu dužnost, pored toga što dobro poznaju svoju religiju kršćanstvo, studiraju i arapski jezik, islamske nauke, kao i islamsku filozofiju.
Nastavit će se
Ajhan-ef. BEĆIRI
| < Prethodna | Sljedeća > |
|---|
