Glas islama

Čudna, neočekivana, neutemeljena i ničim izazavana reakcija i optužba muslimana od strane Patrijarha. I muslimani su, manje više, zajedno sa ostalim građanima ove države pratili šta se sve dešava u vezi izbora novog patrijarha Srpske pravoslavne crkve i zajedno sa mnogim drugima ponadali se da će izbor vladike niškog Irineja, makar na određeno vrijeme, muslimansku javnost ostaviti na miru. Meni lično bilo je drago da je na to visoko i odgovorno mjesto izabrana osoba koja nije u svojoj biografiji imala značajnijih mrlja, kada je u pitanju odnos prema muslimanima i islamu, za razliku od nekih drugih vladika, koji su u burnom vremenu, devedesetih, u svojim rukama držali oružje; blagoslovili dobrovoljce koji su ubijali i pljačkali nedužno civilno stanovništvo, stare, žene i djecu; koji su na uvrjedljiv način predstavljali muslimane, da navodno smrde jer jedu loj; koji i danas opravdavaju prethodne postupke i smatraju ih Bogu dragim, bez obzira na sud i stav čitavog normalnog svijeta, koji je osudio te događaje i smatra ih postupcima kojih se trebaju stidjeti njihovi počinioci, tražeći da se uhapse i adekvatno kazne.
Mediji su prenosili da je novoizabrani patrijarh fine naravi, blag, umjeren, komunikativan, otvoren za dijalog, za približavanje među religijama itd. Međutim, u svom prvom značajnijem obraćanju javnosti, koje je prenio list „Blic“, u poruci Srbima na Kosovu, Patrijarh nalazi glavnog krivca za njihovo stanje u „filozofiji i psihologiji islama“, pa kaže: „Oni (Srbi) su postali manjina u sopstvenoj zemlji. A sa druge strane, mi znamo šta je otprilike filozofija i psihologija islama. Oni kada su u manjem broju umeju da se ponašaju i da budu korektni. Kada postanu ravni po broju, onda oni već dižu glavu, a kada postanu nadmoćni i superiorni, čine pritisak ili da se isele ili da se priđe njima. To je filozofija islama.“
Čudna, neočekivana, neutemeljena i ničim izazavana reakcija i optužba muslimana od strane Patrijarha da smo dobri i uljudni kada smo u manjini, a kada nam poraste broj dižemo glavu, postajemo nasilnici, zločinci i silom prevodimo na islam. Zašto Patrijarh  optužuje islam za aktuelno stanje na Kosovu i proglašava ga glavnim krivcem?
Da li su se muftije i hodže digle da traže nezavisnost i proglašavaju islamsku državu i vlast, da bi ih neko zbog toga mogao optužiti, ili su to bili političari od kojih mnogi nemaju ništa sa islamom, to jest nisu muslimani? Da li je cjelokupno stanovništvo koje živi na Kosovu, pored srpskog, samo muslimansko, da bi se onda samo oni optuživali?
Koji su to primjeri, poznati novom patrijarhu, gdje su muslimani, ponešeni svojom brojnošću i većinom, silili druge na prihvatanje islama? Meni takvi primjeri nisu poznati, ali su mi dobro poznati primjeri protjerivanja, ubijanja, silovanja i pokrštavanja muslimana ovih prostora od strane predstavnika većinskog srpskog stanovništva, ali naravno to nisam naučio iz udžbenika istorije i lektira u osnovnoj i srednjoj školi, koji se serviraju djeci Srbije da iz njih uče, jer u njima toga nema, u njima se spominju sasvim druge stvari, u njima su svi muslimani Turci, u njima se slavi i veliča ubijanje Turaka i poziva na otvorenu mržnju svega što miriše na Turke. Ali to sam naučio iz udžbenika kojima su školska vrata zatvorena, iz potresnih svjedočenja ljudi tog vremena, koji su, spašavajući sopstveni život bježali širom svijeta, o čemu, još uvijek, svjedoče tragovi i temelji njihovih domova, medresa, džamija, mekteba i grobalja.
Koliko su to crkava i manastira Turci srušili na prostoru Srbije za vrijeme svoje viševjekovne vladavine i koliko Srba silom natjerali na prihvatanje islama? Šta je bilo sa muslimanima tog vremena koji su živjeli u Beogradu, Šapcu, Valjevu, Užicu..., sa stotinama džamija i desetinama medresa? Ko je njih protjerao, pokrstio i porušio?
Koje je to djelo napisano rukom prvaka muslimana i islama, slično „Gorskom vijencu“, „Hajduk Stanku“ i brojnim drugim, kojih je na stotine, u kojem se poziva na nasilje i prevođenje na islam, na osnovu kojeg je Patrijarh došao do pomenutog zaključka?
I umjesto da konačno dođe neko ko će biti spreman i sposoban da kaže da se stvari spuste na zemlju, da kaže da je bilo dosta huškanja i laži, da je vrijeme za istinu i da jedni drugima pogledamo u oči, da jedni druge prihvatimo onakve kakvi jesmo, poštujemo i pokušamo napraviti budućnost koja neće biti na račun nikoga, već za dobro svakoga, nastavlja se stara priča.
Ovo je uvreda za islam i sve muslimane, za muslimane Srbije i čitavog svijeta, koja zahtijeva objašnjenje.
Da li novi patrijarh zna da većina muslimanskih zemalja nisu priznale Kosovo? Da li im na ovaj način zahvaljuje na tome, ili optužuje što to nisu učinili? Da li zna da se kao glavni strateški partneri Srbije, pored Rusije, spominju muslimanske države? Ako zna, čemu onda ovakve izjave!?
Zanima me kakva će i da li će uopšte biti reakcije nadležnih u državnoj vlasti i muslimanskih predstavnika u njoj na ove riječi Patrijarha, ali skoro i da znam odgovor.  Svi će oni glasno ponavljati, kao i uvijek, jer im je to posao, da Patrijarh nije mislio da kaže ono što je rekao, da nije mislio ništa loše.
Takva smo objašnjenja od njih mnogo puta čuli do sada, prilikom napada na Islamsku zajednicu i njene čelnike od strane bivših i aktuelnog ministra vjera, u slučaju pokušaja cijepanja i brisanja Sandžaka i nebrojano puta kada je trebalo stati u zaštitu svoje vjere i svog naroda koji ih je izabrao da ih predstavljaju i štite.
Sve ovo ukazuje da muslimani u Srbiji, nažalost, nisu dobrodošli, da su daleko od Ustavom garantovane ravnopravnosti sa drugima, da se prebrojavaju i prati njihov broj, kako ne bi „podigli glavu“ i postali nekome opasnost. Šta očekivati od običnog čovjeka, kakav će njegov odnos prema muslimanima biti, ukoliko je stav njegovog „umjerenog“ Patrijarha da muslimanima ne treba dozvoliti da podignu glavu. Svakome ko iole poznaje filozofiju islama zna opšte poznati stav u pogledu zabrane zla i svakog oblika nasilja prema drugima, a posebno je zabrana nasilja naglašena u  promjeni vjere.
Očito se radi o izjavi koja treba proizvesti željeni efekat, a šta je to, ostaje da vrijeme pokaže.
Stoga ne treba mnogo žuriti sa mišljenjima o ljudima, posebno ne prije nego što sami pokažu ko su,  jer  kako naš narod veli: „Progovori da znam ko si.“

Muftija Rešad-ef. PLOJOVIĆ