Glas islama

Istanbul, prijestolnica Osmanskog carstva, priča je za sebe. Vjerovatno jedna od najvećih i najprometnijih svjetskih metropola danas. Grad koji ima najviše stanovnika i grad kroz koji dnevno prođe najviše turista. U prilog konstataciji da je to grad koji se u zadnje vrijeme geografski najviše širio govori i podatak da je nekada, nakon prelaska turske granice u Edrenama, pri ulazu na autoput stajao saobraćajni znak, tabla na kojoj je pisalo „Istanbul 280 km“, a sada stoji „Istanbul 230 km“. Obzirom da smo u Istanbul stigli u nedjelju u jutarnjim časovima, imali smo skoro cijeli dan na raspolaganju, kako za odmor tako i za slobodne aktivnosti, što su hadžije i iskoristile.
Ponedjeljak 9. novembra - pripreme za napuštanje hotela i nastavak putovanja. Hotel „Ilidžak“ smo napustili u 11 časova i uputili se ka glavnoj destinaciji u Istanbulu, koju ne zaobilazi niko ko dolazi u ovaj veleljepni grad, bez obzira na vjersku, nacionalnu i drugu pripadnost, a to je Sultan Ahmedova ili Plava džamija. Po želji Sultan Ahmeda, koji je dao da se napravi, trebala je da zasjeni Aja Sofiju, koja je naspram nje, i da bude ljepša. Nepunih 400 godina je bila jedina džamija u Turskoj sa šest minareta i danas dominira Istanbulom. U Plavoj džamiji, koja ima pogled na more, klanjali smo podne, a potom i ikindiju namaz, te nastavili putovanje u 16 časova. Neke hadžije, a među njima i moja malenkost, primijetile su da je podne i ikindiju namaz sa ostalim musalijama klanjao i jedan Jevrej sa svojom pratnjom.
Pauza za akšam i jaciju namaz je bila nekih 150 km od Istanbula u jako uređenom objektu koji, pored ugostiteljskih usluga, nudi i mogućnost obavljanja namaza. U skladu sa islamskim propisima i tradicijom, u ovom objektu se nalazi abdesthana posebno za žene i muškarce, a takođe i mesdžid. U nastavku putovanja, gledajući film „Pustinjski lav“, evocirali smo uspomene na Omera Muhtara, vođu libijskog otpora okupaciji dvadesetih godina prošlog vijeka od strane fašističke Italije. Pored administrativne prijestolnice Turske - Ankare prošli smo koji minut prije pola noći.
Slijedeća destinacija prema kojoj smo se kretali je bila velika oaza, a to je Adana. Na stotinak kilometara prije Adane klanjali smo sabah namaz i malo se osvježili. Stigli smo u Adanu u ranim jutarnjim časovima, a to znači prije osam.

Adanske bašče

Adana je predivan grad na jezeru, na jugu Turske, i predstavlja ulazna vrata u Cilicijsku ravnicu, čija je zemlja vjerovatno najplodnija i najproduktivnija u tom dijelu svijeta, četrdesetak kilometara udaljena od Sredozemnog mora. Adana je središte turske tekstilne industrije. Proizvodnja tkanina, štavljenje kože i prerada pamuka glavne su aktivnosti unutar te grane. Osim toga, ona je trgovačko i distribucijsko središte za cijelu poljoprivrednu regiju u kojoj se proizvode pamuk, pšenica, ječam, grožđe, agrumi, masline i duhan. Kroz Adanu protiče rijeka Sejhan, na čijoj se desnoj obali nalazi istorijsko središte ovog grada.
Najvažnija istorijska građevina u Adani je kameni most preko Sejhana, kojeg je dao sagraditi car Hadrijan (Taş Köprü). Pomenuti most djelimično datira i iz vremena vladavine vizantijskog cara Justinijana I. (6. vijek), a radi se o najstarijem mostu na svijetu koji se još uvijek koristi. Naravno, vrijedna pažnje i spomena je i Ulu džamija, te istoimeni kompleks izgrađeni u 16. vijeku, kao i Hasan Kethüda džamija iz istog vijeka. Novijeg datuma je, kako se navodi u dokumentima, najveća džamija u Turskoj, Sabandži Merkez džamija, koja se treba obavezno posjetiti.
Upravo odmah po dolasku u Adanu prvo smo posjetili ovu predivnu i veleljepnu Božju kuću. Prvo što privuče pažnju jeste šest visokih i vitkih minareta koja krase džamiju. Ovo je prva džamija u Turskoj poslije Sultan Ahmetove džamije u Istanbulu koja ima šest minareta. Drugo što je nemoguće ne zapaziti jeste veliko prostranstvo i zelenilo oko džamije, koje se naslanja na obalu rijeke Sejhan, a sve skupa je utkano u predivnu oazu sa mnogo vode, fontana, zelenog rastinja, cvijeća i cvjetnih aranžmana, stabala manadarina i palmi. Jednostavno rečeno - džennet na Zemlji. Treba otići i vidjeti. Puni utisaka koje smo akumulirali uživajući u ljepotama Sabandži džamije i onoga što se nalazi u njenom okruženju, oko 10,30 časova smjestili smo se u hotel. 
Ponovni zajednički susret svih hadžija sa Sabandži džamijom bio je na jaciji namazu. Nakon namaza u prostorijama Udruženja „Bosna“, na poziv rukovodostva Udruženja, uz zakusku, družili smo se sa Bošnjacima porijeklom iz Bosne i Sandžaka. Osim protokolarnog obraćanja i riječi zahvalnosti koje je uputio Nedžad-ef. Hasanović, naše domaćine počastili smo sa par ilahija i kasida koje su izveli imami, od Boga darovani lijepim glasom.
Poslije ugodnog odmora i prespavane noći u udobnim sobama hotela „Sedef“, osvanulo je lijepo jutro 11. novembra 2009. godine. Prije nego smo napustili Adanu još malo smo uživali u njenim ljepotama. U društvu našeg domaćina posjetili smo tek sagrađeno i otvoreno zdanje, bosansku kuću - hotel Salih-efendije. On je došao u Adanu iz Mostara prije 120 godina i ostavio značajan trag u vremenu. Pored doprinosa razvoju tekstilne industrije, iza Salih-efendije je ostala kuća, koja tako i nosi naziv, kao i džamija takođe pod imenom Salih-efendijina džamija. Sa terase na krovu Salih-efendijine kuće-hotela još jednom smo bacilli pogled na Sabandži džamiju i cjelokupan ambijent koji se odlično vidi, a potom se uputili prema džamiji Salih-efendije u kojoj smo klanjali podne namaz.
Poselamili smo se sa našim domaćinima, Bošnjacima koji su došli da nas isprate i uputili se dalje prema sirijskoj granici do koje ima oko 250 km. Po izlasku iz Adane, krećući se prema sirijskoj granici, imali smo prilike vidjeti sa obje strane auto-puta ogromne plantaže mandarina koje su tek počele da zriju. Osim mandarina, takođe, velike su i plantaže maslina čije plodove su ubirali. Posebno zadovoljstvo je bilo vidjeti polja koja se bijele, zasijana pamukom koji je u fazi berbe. Ono što svakako prolazniku privlači pažnju jesu velike površine zemljišta koje se napornim radom kultivišu i zasijavaju raznim kulturama, počevši od žitarica, preko voća i drugih usjeva. Zato, ako putujete tim krajevima i vidite u poljima nedaleko od puta skupljene velike količine krupnog i sitnog kamena - ne bojte se, to samo vrijedni ljudi kultivišu i privode zemljište namjeni.

Prvi susret sa pustinjom

Na izlazu iz Turske, kao i na ulazu, duga kolona kamiona, što je dobar znak da je privreda u usponu. Na sirijskoj granici za autobuse i putnička vozila nema mnogo gužve, ali ipak smo čekali nepuna tri sata, tako da smo putovanje nastavili oko 20 časova.   
Nedugo potom odmor, klanjanje namaza i večera. Svidjela mi se sirijska kuhinja, a na meniju su bila pileća prsa, ražnjići sa prilozima. Iza pola noći stižemo u Damask, taj čuveni grad, gdje nas čekaju studenti iz naših krajeva koji se tamo školuju.
Damask je glavni grad Sirije u kojem živi oko dva miliona stanovnika. Za Damask se tvrdi da je u kontinuitetu najstariji nastanjeni grad svijeta. Za ovaj grad su se vodile mnogobrojne bitke tokom istorije. Dolaskom islama, Damask je postao važan centar kao sjedište Umejevićkog halifata u periodu od 661. do 750. godine. U vrijeme osmanlijske vladavine grad se smanjuje i postaje mala provincijska prijestolnica unutar velikog carstva. Novija istorija veže se za prošli vijek kada je nakon Francuske okupacije od 1920. do 1945. godine Sirija potpunu nezavisnost stekla 1946. godine i Damask postao glavni grad nezavisne države Sirije.
Uslijedio je nastavak putovanja kroz Siriju prema Jordanu. Sabah namaz smo klanjali na izlasku iz Sirije u džamiji koja se nalazi na graničnom prijelazu. Granične procedure na ulazu u Jordan su takođe trajale nekoliko časova. Iako smo se mnogo ranije sreli sa pustinjskim ambijentom, on se pokazao u pravom svjetlu u narednih stotinak kilometara puta do Amana. U Aman stižemo u prijepodnevnim časovima 12. novembra, u četvrtak, i smještamo se u hotel.

Enes-ef. Svraka