Grupu čine dvojica poznatih i okarakterisanih pučista i jedan koji se predstavlja kao nezavisan. Jakub Leković, hodža iz Čarovine kod Tutina, hamajlijaš i navodni liječnik sihra, te Izet Mašović iz Novog Pazara, lica su poznata u Novom Pazaru, dok je Muhamed Demirović pokušavao da se infiltrira i predstavi kao alim koji nije ni tamo pokazao svoje pravo lice.
Sve ono što se dešavalo u Sandžaku imalo je svoje refleksije i u dijaspori. Međutim, zbog udaljenosti od rodne grude, čežnje za zavičajem, a i brige za budućnost i sudbinu svojih familija u Srbiji, oni su bili otporniji na svaki pokušaj podvale Islamskoj zajednici i džematima.
Kako smutnja ne miruje, a smutljivci ne oklijevaju, što će biti do kraja svijeta, kako je i od njegovog počatka, i oni su ovih dana na udaru. Naime, njemačkim gradovima šeta jedna mala, ali opasna grupa koja se predstavlja kao „visoka delegacija rijaseta“. Grupu čine dvojica poznatih i okarakterisanih pučista i jedan koji se predstavlja kao nezavisan. Jakub Leković, hodža iz Čarovine kod Tutina, hamajlijaš i navodni liječnik sihra, te Izet Mašović iz Novog Pazara, lica su poznata u Novom Pazaru, dok je Muhamed Demirović pokušavao da se infiltrira i predstavi kao alim koji nije ni tamo pokazao svoje pravo lice. On je, istina, već više od godinu dana na usluzi službi kvazi tvorevine čiji je lojalni poslušnik. Pokušavao je u Novom Pazaru, kroz neke kružoke, ali pošto mu nije išlo, jer uvijek je bio razotkrivan, preselio se u Tutin pa je tu uz podršku „Dalasa“, tj. Abita Hajrovića, nesuđene folk zvijezde, postavljen za imama jedne otete džemije. Sada je putujući emisar ove tvorevine, ali vrlo perfidno prikrivajući da njima pripada, on nastoji osvojiti srca iskrenih vjernika.
Ova grupa emisara je naišla na žestok otpor džematlija širom Njemačke. Kako saznajemo, nisu uspjeli održati govor ni u jednoj džamiji. Majnc im je bio najzanimljiviji i najplodnije tlo, ali su raspremanjem manjeg šatora uspjeli okupiti desetak naših zemljaka koji su, zbunjeni događajem, došli da vide hodže iz Sandžaka, što i nije česta pojava u dijaspori.
Ono što možemo konstatovati, kao i kod praćenja drugih nepogoda, jeste da je zabilježen slučaj koji je, istina, izolovan i slab, ali koji se ne smije zanemariti.
Zilkićevci u Maincu
Ove džume potrefio se međunarodni praznik 1. maj. Danas ih je, mašallah, puno, skoro ko na Bajram. Kako li će, mislim, reagovati naš efendija kad bude najavljivao posjetu „visoke delegacije njegovog veličanstva novog Sejde Bajramovića“, koja će doći da i ovdje rovari i posije razdor među naše džematlije. Nisu još ni stigli, a već odnosi su počeli da zahlađuju među simpatizerima jednih i drugih, koji smo još u zajedničkom saffu.
Još kako apsurdno zvuči, a da nije žalosno – bilo bi smiješno, da džamijski odbor, kome smo ukazali povjerenje, poziva i šalje garancije onima koje veća polovina džemata ne želi uopšte da vidi, a kamoli da ih sluša. Mi smo ovdje niko i ništa, oni odlučuju bez pitanja onih koji su ih birali. I gledajte šta će dalje biti. Imam se nakon podužeg, doduše nadahnutog, nasihata obraća da najavi definitivno gdje i kad.
Odbor je, kaže, donio odluku da se taj sastanak održi u turskom dijelu džamije, da bi se, kaže, izbjegao sukob između ljudi. Sastanak, odnosno skup, najavljen je sutradan u subotu 02.05.2009. sa ikindije. Kako smo imali jedno šerijatsko vjenčanje uoči toga dana, najavio je da se svi pozivaju da prisustvuju dovi, a zatim će biti počašćeni jelom, pićem i slatkišima.
Sjedimo za stolovima i nakon obilnog ručka dolaze na red kahva i slatkiši. Mijenjam „poziciju“ i odlazim za drugi sto gdje sjedi moj nekadašnji ahbab i kućni prijatelj A.G. koji je u jednom mandatu i bio predsjednik našeg odbora. Preko puta stola sjedi moj dobar prijatelj koji je dva puta bio nama predsjednik uzastopce. Efendija prilazi, iako je imao mjesta da sjedne, i vidjevši me tu, ne sjede sa nama. Bio sam neprikladan da slušam o čemu oni pričaju.
Zna on dobro da sam ga plaho navukao na tanak led, te mi je pohvalio sutrašnje musafire kao dobre predavače, a jednog da je čak i hafiz Kur'ana Časnog. Mislio je, vjerovatno, da se i meni, kao njemu, pupak privezao za njih. Samo, eto, malo mi bilo nejasno, pa sam ga nazvao. A sada ovdje sam mu postao malo sumnjiv. Izdade ga strpljenje i ne mogade da čeka mene koji sam zasjeo, pa nikako da odem. Priđe za naš sto i polako, da ja ne čujem, saopšti im da su Turci već otkazali gostoprimstvo našim „musafirima“.
Hoće „obraz“ da im ode! Pojačam ton na aparatu da bih čuo šta pričaju. Znam da to nije lijepo, ali u ovim situacijama se mora, kad se radi o zaštiti svojih i tuđih prava – pogotovo kad „šejh“ ovako priča: „Odbor je tako riješio i šta da se kome upravljamo! Tražimo kod Turaka da nam prihvate goste, a mi ih zvali! Ama ko da nas napadne, njih je pet-šest, oni ne mogu sa nama iznijeti! Šta kažeš, policiju da zovemo, pa ništa nije..., policija čuva skupove! Tako je ovdje u Njemačkoj.“
Sutradan odem, po dogovoru sa svojima, da se tamo nađemo, da im ne damo da „ukrkaju“ unutra. Da im ne dozvolimo ulaz u džamiju. U redu, ali kako? Oni će do ikindije biti ispred džamije i kad je vakat da se klanja - klanjat će i opet pod šator. Tako i bi.
Kad sam stigao, zatekao sam neke pod šatorom, neke oko šatora. Razgovaraju. Ote mi se selam, ali bez rukovanja prođem pored njih, uđem unutra van sebe i zatičem u hodniku dvojicu naših. „Gdje su ostali?“ – upitam ih. „Eto ih iza džamije“ – reče mi jedan od njih. Uzeh abdest, klanjah dva rekata i izađoh vani, a tamo desetina ljudi. Pola njih ne poznajem.
„Ovo je Ljajić, ko i ti“ – predstavi me jedan od njih. „I ova četvorica isto, ovi dvojica su mi sinovi, a ovi dvojica unuci moga oca“, reče mi.
Gledam ih, mašallah, k'o od brda odvaljeni. Došli iz Frankfurta. Čuli za ove i evo ih...
E svaka ti čast efendija! U džamiju ovakav, iz džamije onakav. Pa opet u džamiju nikakav!
| < Prethodna | Sljedeća > |
|---|
